La scène emprisonnée – les échos de la guerre, le cas des Tableaux de Marija de Lydija Scheuerman Hodak

Résumé Hr

Zarobljena scena - odjeci rata slučaj Marijinih slika Lydije Scheuerman Hodak Monodrama Marijine slike Lydije Scheuerman Hodak imaju oznaku «istinite priče» о silovanju u ratu, о dvije žene, Mariji, majci, i Luciji, njezinoj kćeri, koje iz okupiranog slavonskog sela kroz minsko polje dolaze u osječku bolnicu; majka je putem pobacila, a kćerka rodi kćer i umre na porodu. Prebacujući fokus s jednog mogućeg tragičkog junaka (kćer) na drugog (baku), ovo je i priča о životu, urađena na kontrapunktu harmonije i mira, odnosno «sretnog sjećanja» i ratnih sjećanja, «slika strave». Iako priču priča jedan glas, Marijin, drama se ne ograničava samo na njezinu priču, nego govori i priču Marijine doktorice, psihijatrice Ksenije. Pored međunarodnog odjeka (tiskana u Nemačkoj i Americi, izvedena na poljskom i perzijskom jeziku, viđena na više inostranih kazališnih festivala), drama nije imala adekvatan hrvatski kazališni odgovor. Mada objavljene u Hrvatskoj, Marijine slike su se pojavile samo u jednoj privatnoj izvedbi. Drama se ne može uklopiti u vladajući trend tzv. "nove evropske drame". Ni hrvatsko, ni evropsko kazalište ne voli emotivne komade, već radije poseže za intelektualnim ili metaforičkim odgovorima na stvarnost. Pored činjenice da rat kao tema nije bio često prisutan na hrvatskoj sceni, koji su još razlozi odbijanja? Najpre, suviše snažna realnost koju smo živjeli ili pratili na TV ekranima bila teško prevodiva u kazališni jezik, zatim želja za zaboravom i normalnim životom, kada se kazalište doživljava kao trenutak zaborava ratne stvarnosti i privida normalnog života. Tu su još psihološki osjećaj krivice ili sindrom preživjelog i strah od cenzure, kao i činjenica da ovaj tekst nije ni za vrijeme, a ni nakon rata odgovarao niti jednoj od vladajućih političkih opcija u zemlji: onima koji smatraju da «što prije treba zaboraviti» i drugima da «ne smijemo nikada zaboraviti».