Namjera ovoga rada pokušaj je otkrivanja temelja dvaju sustava ustavnopravnog mišljenja. U tom cilju dokazuju se sljedeće hipoteze: (1) Teorijska podloga austrijske javnopravne doktrine kelzenovska je čista teorija prava, a temelji njemačke javnopravne doktrine određeni su šmitovskim decizionizmom, smendovskom teorijom integracije i naravnim pravom. (2) Austrijska pravna doktrina, osobito u području izvora prava i ustavnosudskog odlučivanja, vrlo je podrobno razrađena, ponekad čak i dosljednije od svojih njemačkih pandana. (3) Na nekim je područjima, djelomično uslijed pojačanog njemačkog utjecaja, osebujnost austrijske javnopravne doktrine umanjena. Međutim, to ni na koji način ne podrazumijeva iščeznuće njezinih specifičnih obilježja; zamijetiti se može tek određeni stupanj približavanja (konvergencije). (4) Naposlijetku, ne zbog različitih opojmovljenja prava, nego jednostavnom povijesnom i političkom slučajnošću, pojavila su se i neka neočekivana doktrinarna rješenja. Zaključno, u svjetlu izloženih razlika između austrijskog i njemačkog pravnog sustava kao međusobno bliskih, bit će izneseno i stajalište o izgledima za nastanak zajedničke europske javnopravne doktrine.
Članek obravnava temelje dveh sistemov doktrinarnih pojmov in načina ustavnopravnega argumentiranja: avstrijskega in nemškega. Na podlagi primerjave avtor oblikuje štiri hipoteze: (1) Teoretični temelj doktrine avstrijskega javnega prava predstavlja Kelsnova čista teorija prava, medtem, ko temelje nemške javnopravne doktrine določajo Schmittov determinizem, Smendova teorija integracije in naravno pravo. Vse te teoretske predpostavke imajo konkretne posledice glede vprašanja opredelitve temeljnih pojmov in glede ustavnopravnega razlogovanja. (2) Avstrijska pravna doktrina je, posebno na področju virov prava in ustavnosodnega odločanja, izrazito natančno razdelana, na trenutke celo bolj dosledno kot nemška. Tovrstno osredotočenje na teorijo norm v javnem pravu je prav tako del Kelsnove zapuščine. (3) Mestoma je zanimivost avstrijske javnopravne doktrine opešala, deloma zaradi povečanega nemškega vpliva. To pa nikakor ne pomeni izginotja njenih posebnosti; opazimo lahko le določeno stopnjo približevanja. (4) Končno so se, ne zaradi različnih pojmovanj prava, temveč preprosto zaradi zgodovinskega in političnega naključja, razvile nekatere nepričakovane doktrinarne rešitve.
Comparative constitutional lawyers of common law countries might have a temptation to identify German and Austrian constitutional thinking—not only because both are German speaking countries, but also because comparative law textbooks (based mostly on private law) present them as being in the same “legal family” or “legal circle”. This assumption would, however, be wrong. The German doctrinal figures more or less well known amongst comparative constitutional lawyers throughout the whole world do not apply in Austria automatically, and even what seems to be familiar for the first sight (for those who know German public law) often appears in a foreign light. Scrutiny of such differences promises insight into the merits and drawbacks of each alternative; therefore, this article undertakes to compare and contrast the two systems. The focus is not on specific tenets of Austrian or German public law but on its set of doctrinal concepts and style of argumentation, compared and contrasted to each other. To facilitate the contrast, the statements of Austrian and German authors and the various schools of thought will be somewhat amplified.The author of this article does not attempt to itemize or list out all the doctrinal differences; instead, he seeks to reveal the foundations of the two systems by proving the following hypotheses: (1) The theoretical background of Austrian public law doctrine is the Kelsenian pure theory of law, while the bases of German public law doctrine are determined by the Schmittian decisionism, the Smendian integrationism, and natural law. All these theoretical presuppositions have concrete consequences as to how to define basic concepts and as to how to reason in constitutional law. (2) Austrian legal doctrine is worked out in painstaking detail especially in the areas of sources of law and constitutional adjudication, at times even more consistently than their German counterparts. This concentration on theory of norms in public law is also part of Kelsen’s heritage. (3) In certain points, the curiosity of Austrian public law doctrine has diminished, partially due to increased German influence. By no means, however, does this imply the disappearance of distinctive features; one merely observes some degree of convergence. (4) Finally, certain startling doctrinal solutions have emerged, not for reasons of differing conceptualizations of the law, but very simply by historical and political accident.
