The E.A.T. Datascape: An Experiment in Digital Social History of Art

Résumé En Hr

Experiments in Art and Technology (E.A.T.) is an organi-zation co-founded in 1966 by artists Robert Rauschenbergand Robert Whitman, and engineers Billy Klüver and FredWaldhauer, in order to support collaboration between artistsand engineers. The E.A.T. datascape is a digital instrumentfor analyzing the digitized traces left by its members viamany available resources. Its aim is to study as closely aspossible the complexity of collaborative interdisciplinaryworks. The E.A.T. datascape methodology makes it possible,by means of an anthropological action-centred approach,to go beyond the distinction between art history and artsociology and to renew the social history of art by challeng-ing the notion of authorship and by describing the workas constituted by the intersection between heterogeneoustrajectories, rather than an object within a context that wouldinfluence it, or constitute its environment. In other words,it allows us to reflect on what digital design does, in turn, tothe social history of art, and to put forward hypotheses aboutwhat a digital social history of art might be or could offerto the study of complex, interdisciplinary projects that aremultiplying in the contemporary art world.

Experiments in Art and Technology (E.A.T.) organizacijaje koju su 1966. zajedno osnovali umjetnici Robert Rausch-enberg i Robert Whitman te inženjeri Billy Klüver i FredWaldhauer, kako bi podržali suradnju između umjetnika i in-ženjera. E.A.T. datascape digitalni je instrument za analizudigitaliziranih tragova koje su ostavili članovi organizacijeputem brojnih dostupnih resursa. Njegov je cilj što je mo-guće detaljnije analizirati složenost kolaborativnih inter-disciplinarnih radova. Zahvaljujući antropološkom pristupuusmjerenom na djelovanje, metodologija E.A.T datascapeaomogućuje nadilaženje razlike između povijesti umjetnosti isociologije umjetnosti te obnavljanje socijalne povijesti um-jetnosti dovođenjem u pitanje pojma autorstva i opisivanjemdjela kao sačinjenoga presijecanjem heterogenih trajektorija,a ne kao objekta u kontekstu koji bi na njega utjecao ili tvo-rio njegovo okruženje. Drugim riječima, ona nam omogućujerazmišljanje o tome što digitalni dizajn čini zauzvrat za so-cijalnu povijest umjetnosti i iznošenje hipoteza o tome štobi digitalna socijalna povijest umjetnosti mogla biti ili što bimogla ponuditi istraživanju složenih interdisciplinarnih pro-jekata, kojih je sve više u svijetu suvremene umjetnosti.